Indijska kultura i civilizacija jedina je na planetu Zemlji koja od samih svojih početaka pronosi pojam i iskustvo avatarstva. Na sanskṛtu riječ avatāra znači silazak. Avatar ili Onaj koji silazi je božansko utjelovljenje Apsoluta koje se spušta na razinu ljudskih osjetila i iskustava. On dolazi kako bi pomogao čovjeku izaći iz njegove zapuštene ili urušene svijesti, mijenjajući ga svjetlom i snagom istine te ljubavi i spoznaje istinskih životnih vrijednosti.

U indijskim epovima Rāmāyaṇai i Mahābhāratai upravo su avatāri glavni likovi. Prvi i najstariji spjev svjetske književne baštine Rāmāyaṇa spjev je o avatāru Rāmi, a najduži ikad napisani ep Mahābhāratai posvećen je zemaljskom posjetu avatāra Kṛšṇe.

Śrī Kṛšṇa, pūrṇa avatār u božanskom spjevu Bhagavadgītā govori svom zemaljskom prijatelju i joginu Arjuni zašto silazi i utjelovljuje se na Zemlji:

Kad nastupi sumrak vrline, kad zlo svijetom sviće, ja sebe stvaram tijelom. Od doba do doba se rađam, na dobro dobrih ljudi, na propast zla i grijeha, za uskrsnuće pravde.

Pojava avatāra u svakom je dobu izniman događaj koji snažno utječe na religije i kulture, na stanje u društvu, na moral i nadahnuće, na rad i na sveukupnu sudbinu ljudi.

Avatār nesebično voli, jer je On ljubav od koje smo nastali i od koje živimo. On nas potiče da dijelimo tu ljubav jer se ona davanjem ne smanjuje, već se dijeljenjem širi, umnožava i produbljuje.